5. Vjera

U temelju tvoje svijesti leži Vjera. Rečeno je: »Svakome po vjeri njegovoj«. Ali to nije ona vjera o kojoj govorimo misleći na religiju ili na Boga (a to su, uostalom, različite stvari). Dakle, ne onda kada govorimo o slijepoj vjeri: kao, moramo u nešto vjerovati kada nemamo znanja, a kada steknemo znanje, vjera nam više nije potrebna. Ne, mi govorimo o Vjeri kao takvoj, o vjerovanjima, podsvjesnim postojanim uvjerenjima koja prethode svakom znanju. O Vjeri koja određuje temeljne zakone naše stvarnosti. I ovdje je važno osvijestiti da svi mi, a da toga možda nismo ni svjesni, u nešto vjerujemo.

Netko vjeruje u znanost, u to da je čovjek razvijena životinja, netko vjeruje u religijske dogme, u »djeda na oblaku koji svime upravlja«, netko vjeruje u moć magijskog djelovanja… Ali većina ljudi, ne polažući si računa o tome, jednostavno vjeruje da je svijet onakav kakav jest, kakvim ga vidimo, osjećamo, mjerimo, i da on postoji neovisno o nama, o tome što o njemu mislimo, što o njemu znamo – on jednostavno jest. I kada nas više ne bude, on će i dalje biti isti takav, samo nas u njemu neće biti. To se naziva »objektivnom stvarnošću«. No to nije ono kako uistinu jest, to je samo takvo vjerovanje, duboko, u djetinjstvu nesvjesno usvojeno i navikom ukorijenjeno uvjerenje; većina ljudi jednostavno vjeruje u tu »objektivnu stvarnost«, baš kao što netko vjeruje u »djeda na oblaku«. No stvar je u tome,

da formula »svakome – po vjeri njegovoj« djeluje u svakom slučaju: u što Ti vjeruješ, to i primaš. Svaka Vjera, kao i svaka istina, samu sebe potvrđuje činjenicama vanjske stvarnosti. Svaka.

Na temeljnoj razini naša stvarnost predstavlja, kako kažu fizičari, kvantnu juhu, to jest »mješavinu« svih mogućih varijanti stvarnosti, i samo obrazac našeg opažanja, način na koji gledamo na naš svijet, kroz koju prizmu (vjerovanja i uvjerenja) ga percipiramo, određuje onu konkretnu varijantu stvarnosti koju proživljavamo. Da, te varijante imaju različite vjerojatnosti ostvarenja. No kako nam govori kvantni koncept QBism (Kjubizam), »u tvojoj se stvarnosti s najvećom vjerojatnošću događa ono u što vjeruješ (u što si siguran) u tolikoj mjeri da si spreman na to uložiti novac«. U tvojoj se stvarnosti događa ono u što vjeruješ, »svakome – po vjeri njegovoj«, a činjenice i znanja koja ih uređuju samo su posljedice koje »izranjaju« iz kvantne juhe materijalne zbilje prema obrascu naše Vjere.

Drugim riječima, Ti ćeš cijelo vrijeme nesvjesno tražiti i nalaziti potvrde upravo onome u što vjeruješ. Pitanje je, opet, samo u tome čini li te tvoja Vjera, tvoja uvjerenja, sretnim? Možda si u početku svoja vjerovanja usvojio nesvjesno – od mame i tate, od odgojitelja i učitelja, od cijelog svog okruženja, no sada možeš učiniti svjestan izbor. Kritički osmisliti plodove koje

primaš od svojih trenutnih vjerovanja i uvjerenja te – sada već svjesno – odabrati ono u što uistinu želiš vjerovati. Izbor Vjere znači izbor stvarnosti i zakona po kojima ona funkcionira.

Onaj tko bira vjerovati u »objektivnu stvarnost« automatski potpada pod djelovanje zakona te stvarnosti: ograničenost resursa, nužnost borbe za njih, zakoni konkurencije u kojima će iznad morala, etike, Ljubavi i pravednosti uvijek biti preživljavanje. Preživljava najjači. No uvijek će se naći netko još jači i s manje moralno-etičkih ograničenja. Ali i on će na kraju izgubiti – od najjačeg protivnika – neizbježne smrti. U toj stvarnosti postoji samo jedno jamstvo – jamstvo gubitka, jamstvo smrti kao prirodnog ishoda. A dok budeš nepokolebljivo išao prema tom unaprijed propisanom kraju, osuđen si patiti, bojati se i ne ljubiti. Ili živjeti na »lijekovima protiv bolova«, pokušavajući bilo čime odvratiti Sebe od boli strahova i razočaranja – hranom, seksom, zabavom, sportom, umjetnim igrama, raznim tečajevima, treninzima, drogama, alkoholom…

I to je »objektivno«. Jer u »objektivnoj stvarnosti« ima toliko vanjskih čimbenika neovisnih o Tebi, da je mudar čovjek, ako vjeruje u »objektivnu, neovisno o njemu postojeću materijalnu zbilju«, jednostavno dužan osjećati strah i stalnu tjeskobu zbog nemogućnosti da ih sve kontrolira. U takvoj stvarnosti, po definiciji, vlada strah. No

čovjek ne može živjeti u vječnom strahu, to proturječi njegovoj istinskoj prirodi. Zato i mora nečime skretati pažnju sa Sebe…

I mnogi od tog straha i patnje bježe »k Bogu«, k bogu koji baš poput »objektivne stvarnosti« postoji odvojeno od Tebe – nekakav »djed na oblaku koji svime upravlja«. No to je poput »lošeg policajca« i »dobrog policajca«. »Ista stvar u drugom obliku«. Sada ćeš ga se morati bojati. I neprestano dokučivati što on želi od Tebe. I tu se pojavljuje mnoštvo religijskih egregora, entiteta koji se žele nahraniti energijom vjere ljudi. Jer Vjera je izvor života, Vjera je kanal kroz koji se energija prenosi onome u što vjeruješ. I vjeruješ li u boga, u znanost, ili u treći svjetski rat, ili u predsjednika koji će sve spasiti, u biti nema važnosti. Ti dobrovoljno predaješ svoju životnu energiju nečemu izvana.

To ne znači da Bog ne postoji. Bog postoji. Bog postoji kao Najviši Potencijal svega, svega stvorenog, svega što je ikada bilo, jest i bit će, i ujedno kao njegov Izvor. I u svim su vremenima postojali ljudi koji su se posvećivali služenju tom Najvišem Potencijalu čovječanstva i Života u cjelini, definirajući taj Najviši Potencijal kao Bezuvjetnu Ljubav, Vječni Život koji je trijumfirao nad smrću, Najviši Razum, Najvišu Premudrost, Najvišu Silu i Najvišu Volju, Najviši Uzrok i Izvor svega, i naposljetku, Najvišu

Privlačnost u najopćenitijem smislu. Takve ljude, posvećene služenju tom Najvišem Potencijalu, nazivali su svetima. I ti su ljudi uspostavljali svoj vlastiti izvandobni i izvanreligijski dodir s tim Najvišem Potencijalom, te su svojim služenjem i Vjerom obogaćivali sva ili neka određena Njegova svojstva: netko je jačao Volju (stojeći 40 godina u molitvi na stupu ili na kamenu), netko – Silu ovladavanja materijom putem Vjere (»I ako tvoja Vjera bude kao gorušičino zrno, reći ćeš toj gori da se premjesti, i premjestit će se po riječi tvojoj«), netko je stjecao Premudrost, jačajući Razum i uzdižući ga u Duh, u Duh kao Najviši oblik svijesti. Netko je disciplinirao um. Netko je njegovao Slobodu od strahova i tjelesnih ograničenja, tjelesnih ovisnosti. Netko je usavršavao Tijelo. Netko je širio spektar Duše. Netko je osnaživao Energiju. Netko je stjecao Ljubav.

Da, i to je Vjera. No ta Vjera, posvećena Cjelini, Jednom i nedjeljivom Bitku, koja je u svim vremenima uspostavljala vlastiti Živi Dodir sa Živim Izvandobnim Bogom, ulažući svoja postignuća u Jedinstvenu Riznicu Duha, ta Vjera, Živa Vjera, stvorila je naš zajednički Najviši Potencijal, kojemu će jednoga dana pristup dobiti svatko tko to želi – i to ne više po vlastitim zaslugama, nego po Najvišoj Milosti, satkanoj od nesebičnog Ukupnog Podviga tih svetih ljudi, koja se kroz cijelu povijest čovječanstva uobličila u Sliku Jednoga Boga i Njegove Ljubavi prema nama, Njegove Milosti kao Našeg Jedinog Oca-Majke prema Svojoj djeci.

I ta Vjera, zahvaljujući svojoj sveobuhvatnosti, stvara kolektivnu stvarnost Najvišeg Potencijala, kolektivnu stvarnost Raja.

Svatko od tih ljudi koristio je svoje nemoći, svoju ograničenost kao polaznu točku i gradio snagu Vjere i snagu želje (a želje su iznimno važne, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju), ne okrećući se od vlastite slabosti i strahova i ne pokušavajući se zaboraviti u »lijekovima protiv bolova«, poput drugih ljudi, već ih otvoreno gledajući u oči i svakodnevno čineći podvig izlaska izvan tih granica, posvećujući plodove tog podviga ne sebi osobno, već cijelome Čovječanstvu, Njegovu Najvišem Potencijalu, Onome što nazivamo Jednim Bogom, Jednim Ocem-Majkom, Jednim Duhom, bivajući svjestan da će sve te najviše kvalitete doseći svoju kritičnu masu ne sada, ne ove sekunde, već u budućnosti (»budućem vijeku«), u nekoj kvalitativno Novoj Svijesti, Koja će jednoga dana spoznati Sebe kao Uzrok svega. U Svijesti Stvoritelja.

I eto, ta je budućnost nastupila. Jednoga dana – to je Sada.

Upitat ćeš, a zašto se jednostavno ne može vjerovati u sebe? Može se. Ali usporedi: vjeru u sebe kao u zasebno biće i Vjeru u Sebe kao u jedinstveno očitovanje Jednoga Boga, Jednoga Života koji je utjelovio Svoj Najviši Potencijal i nastavlja Ga širiti u svakom trenutku svim Svojim jedinstvenim

očitovanjima, u kojima svako Božje dijete, svaki stvoritelj svoje stvarnosti, nastavlja svakog trena razvijati talente, darove primljene od Jednoga Duha-Oca-Majke, dajući svoj svakodnevni doprinos uvećanju tog Najvišeg Potencijala, primajući zauzvrat za Sebe Obnovljenu Verziju Jedinstvenog Najvišeg Potencijala, nošenog svom djecom i djelićima Jednoga Tijela u svakom trenutku Jednoga Sada.

Složit ćeš se, vjera u sebe kao u zasebnog nositelja svijesti, ograničenog vlastitim iskustvom, i Vjera u Sebe kao u jedinstveno očitovanje Jednoga Boga, Koji u Sebe upija Jedinstveni Najviši Potencijal Jedinstvene Izvandobne Svijesti, nošene cijelim Čovječanstvom, – to su različite stvari.

Kako onda povjerovati u Sebe, u Sebe kao u stvoritelja svoje stvarnosti, sebe neodvojenog od Cjeline, nego kao u boga i ljubljeno dijete, jedinstveno očitovanje Jednoga Boga u tvojoj jedinstvenoj ljudskoj formi?

Jer Vjera je vrlo tijesno povezana sa željama. Vjerujemo u ono u što želimo vjerovati. I obrnuto: naše su želje određene našim vjerovanjima. Hajdemo proniknuti u životvornu snagu tvojih želja.