5. Vjera

U temelju tvoje svijesti leži Vjera. Rečeno je: »Svakome po vjeri njegovoj«. Ali to nije ona vjera o kojoj govorimo misleći o religiji ili o Bogu (a to su, uostalom, različite stvari). To jest, kada govorimo o slijepoj vjeri: kao, moramo u nešto vjerovati kada nemamo znanja, a kada znanje steknemo, vjera nam više nije potrebna. Ne, mi govorimo o vjeri kao takvoj, o vjerovanjima, podsvjesnim postojanim uvjerenjima koja prethode svakom znanju. O vjeri koja određuje osnovne zakone naše stvarnosti. I ovdje je važno osvijestiti da svi mi, možda i ne shvatajući to, u nešto vjerujemo.

Neko vjeruje u nauku, u to da je čovjek razvijena životinja, neko vjeruje u religijske dogme, u »djedicu na oblaku koji svime upravlja«, neko vjeruje u moć magijskog utjecaja... Ali većina ljudi, ne polažući sebi računa o tome, jednostavno vjeruje da je svijet takav kakav jeste, kako ga vidimo, osjećamo, mjerimo, i da postoji nezavisno od nas, od onoga što mislimo o njemu, što znamo o njemu – on jednostavno jeste. I kada nas više ne bude, on će i dalje biti isti takav, samo nas u njemu neće biti. To se naziva »objektivnom stvarnošću«. Ali to nije ono kako jeste uistinu, to je samo takvo vjerovanje, duboko, nesvjesno usvojeno u djetinjstvu i navikom ukorijenjeno uvjerenje; većina ljudi jednostavno vjeruje u tu »objektivnu stvarnost«, baš kao što neko vjeruje u »djedicu na oblaku«. Ali stvar je u tome,

da formula »svakome – po vjeri njegovoj« djeluje u svakom slučaju: ono u što vjeruješ, to i dobijaš. Svaka vjera, kao i svaka istina, sama sebe potvrđuje činjenicama vanjske stvarnosti. Svaka.

Na osnovnom nivou naša stvarnost predstavlja, kako kažu fizičari, kvantnu supu, to jest »mješavinu« svih mogućih varijanti stvarnosti, i samo obrazac naše percepcije, način na koji gledamo na naš svijet, kroz koju prizmu (vjerovanja i uvjerenja) ga percipiramo, određuje onu konkretnu varijantu stvarnosti koju proživljavamo. Da, te varijante imaju različite vjerovatnoće ostvarenja. Ali kako nam govori kvantni koncept QBism (Kjubizam), »u tvojoj stvarnosti se s najvećom vjerovatnoćom događa ono u što vjeruješ (u što si siguran) toliko da si spreman uložiti novac na to«. U tvojoj stvarnosti se događa ono u što vjeruješ, »svakome – po vjeri njegovoj«, a činjenice i znanja koja ih uređuju samo su posljedice koje »izranjaju« iz kvantne supe materijalne stvarnosti po obrascu naše vjere.

Drugim riječima, Ti ćeš cijelo vrijeme nesvjesno tražiti i nalaziti potvrde upravo onoga u što vjeruješ. Pitanje je, opet, samo u tome da li te tvoja Vjera, tvoja uvjerenja, čine sretnim? Možda si u početku svoja vjerovanja usvojio nesvjesno – od mame i tate, od odgajatelja i učitelja, od cjelokupnog svog okruženja, ali sada Ti možeš napraviti svjestan izbor. Kritički osmisliti plodove koje

dobijaš od svojih trenutnih vjerovanja i uvjerenja i – sada već svjesno – izabrati ono u što Ti se, zapravo, želi vjerovati. Izbor Vjere znači izbor stvarnosti i zakona po kojima ona funkcioniše.

Onaj ko bira vjerovati u »objektivnu stvarnost« automatski potpada pod djelovanje zakona te stvarnosti: ograničenost resursa, nužnost borbe za njih, zakoni konkurencije u kojima će iznad morala, etike, Ljubavi i pravde uvijek biti preživljavanje. Preživljava najjači. Ali uvijek će se naći neko još jači, i neko ko ima manje moralno-etičkih ograničenja. Ali i on će na kraju izgubiti – od najjačeg protivnika – neizbježne smrti. U toj stvarnosti postoji samo jedna garancija – garancija gubitka, garancija smrti kao prirodnog ishoda. A dok budeš nezaustavljivo išao prema tom unaprijed propisanom kraju, Ti si osuđen da patiš, da se bojiš i da ne voliš. Ili da živiš na »sredstvima za ublažavanje bolova«, pokušavajući bilo čime odvratiti Sebe od boli strahova i razočaranja – hranom, seksom, zabavom, sportom, vještačkim igrama, raznoraznim kursevima, treninzima, drogama, alkoholom...

I to je »objektivno«. Jer u »objektivnoj stvarnosti« ima toliko vanjskih faktora, nezavisnih od Tebe, da pametan čovjek, ako vjeruje u »objektivnu materijalnu stvarnost koja postoji nezavisno od njega«, jednostavno mora osjećati strah i stalnu tjeskobu zbog nemogućnosti da ih sve kontroliše. U takvoj stvarnosti, po definiciji, vlada strah. Ali

čovjek ne može živjeti u vječnom strahu, to se protivi njegovoj istinskoj prirodi. I zato mora nečim odvlačiti Sebe...

I mnogi od tog straha i patnji bježe »k Bogu«, k bogu koji baš kao i »objektivna stvarnost« postoji odvojeno od Tebe – takav neki »djedica na oblaku koji svime upravlja«. Ali to je kao »loš policajac« i »dobar policajac«. »Isto to, samo iz drugog ugla«. Sada ćeš morati da se bojiš njega. I stalno da istražuješ šta on želi od Tebe. I tu se pojavljuje mnoštvo religijskih egregora, entiteta koji se žele hraniti energijom vjere ljudi. Zato što je Vjera – izvor života, Vjera je kanal kroz koji se energija prenosi onome u što vjeruješ. I vjeruješ li u boga, u nauku, ili u treći svjetski rat, ili u predsjednika koji će sve spasiti, u suštini nema značaja. Ti dobrovoljno predaješ svoju životnu energiju nečemu izvana.

To ne znači da Bog ne postoji. Bog postoji. Bog postoji kao Najviši Potencijal svega, svega postojećeg, svega što je ikada bilo, što jeste i što će biti, i istovremeno kao Njegov Izvor. I u svim vremenima bilo je ljudi koji su posvećivali Sebe služenju tom Najvišem Potencijalu čovječanstva i Života u cjelini, određujući taj Najviši Potencijal kao Bezuslovnu Ljubav, Vječni Život koji je trijumfovao nad smrću, Najviši Razum, Najvišu Premudrost, Najvišu Silu i Najvišu Volju, Najviši Uzrok i Izvor svega, i konačno, Najvišu

Privlačnost u najopštijem smislu. Takve ljude, posvećene služenju tom Najvišem Potencijalu, nazivali su svetima. I ti ljudi su uspostavljali svoj vlastiti bezvremeni i vanreligijski kontakt s tim Najvišim Potencijalom, te svojim služenjem i Vjerom obogaćivali sva ili neko konkretno od Njegovih svojstava: neko je jačao Volju (stojeći po 40 godina u molitvi na stubu ili na kamenu), neko – Silu ovladavanja materijom posredstvom Vjere (»I ako Vjera tvoja bude kao zrno gorušice, reći ćeš toj gori da se premjesti, i premjestit će se po riječi tvojoj«), neko je sticao Premudrost, jačajući Razum i uznoseći ga u Duh, u Duh kao Najviši oblik svijesti. Neko je disciplinovao um. Neko je njegovao Slobodu od strahova i tjelesnih ograničenja, tjelesnih ovisnosti. Neko je usavršavao Tijelo. Neko je širio raspon Duše. Neko je jačao Energiju. Neko je sticao Ljubav.

Da, to je također Vjera. Ali ta Vjera, posvećena Cjelini, Jednom i nedjeljivom Postojanju, koja je u svim vremenima uspostavljala svoj vlastiti Živi Kontakt sa Živim Bezvremenim Bogom, ulažući svoja dostignuća u Jedinstvenu Riznicu Duha, ta Vjera, Živa Vjera, stvorila je naš zajednički Najviši Potencijal, kojem će jednoga dana pristup dobiti svako ko to želi – i to više ne po vlastitim zaslugama, nego po Najvišoj Milosti, satkanoj od nesebičnog Zbirnog Podviga ovih svetih ljudi, što se kroz cijelu historiju čovječanstva stopio u Lik Jedinog Boga i Njegove Ljubavi prema nama, Njegove Milosti kao Našeg Jedinog Oca-Majke prema Svojoj djeci.

I ta Vjera, zahvaljujući svojoj sveobuhvatnosti, stvara kolektivnu stvarnost Najvišeg Potencijala, kolektivnu stvarnost Raja.

Svaki od tih ljudi koristio je svoje nemoći, svoju ograničenost kao polaznu tačku i uvećavao silu Vjere i silu želje (a želje su veoma važne, kao što ćemo vidjeti iz sljedećeg poglavlja), ne okrećući se od vlastite slabosti i strahova i ne pokušavajući se zaboraviti u »sredstvima za ublažavanje bolova«, poput drugih ljudi, već otvoreno gledajući njima u oči i svakodnevno čineći podvig izlaska izvan tih granica, posvećujući rezultate tog podviga ne lično sebi, nego cjelokupnom Čovječanstvu, Njegovom Najvišem Potencijalu, Onome što nazivamo Jedinim Bogom, Jedinim Ocem-Majkom, Jedinim Duhom, svjesni da će sva ta viša svojstva dostići svoju kritičnu masu ne sada, ne u ovom trenutku, nego u budućnosti (»vijeku koji dolazi«), u nekoj kvalitativno Novoj Svijesti, Koja će jednoga dana spoznati Sebe kao Uzrok svega. U Svijesti Tvorca.

I evo, ta budućnost je nastupila. Jednoga dana – to je Sada.

Pitat ćeš, a zašto se ne može jednostavno vjerovati u sebe? Može se. Ali uporedi: vjeru u sebe kao u pojedinačno biće i vjeru u Sebe kao u jedinstveno očitovanje Jedinog Boga, Jednog Života, koji je utjelovio Svoj Najviši Potencijal i nastavlja Ga širiti u svakom trenutku svim Svojim jedinstvenim

očitovanjima, u kojima svako dijete Boga, svaki tvorac svoje stvarnosti, nastavlja svakog trena razvijati talente, darove primljene od Jedinstvenog Duha-Oca-Majke, unoseći svoj svakodnevni doprinos u uvećanje tog Najvišeg Potencijala, zauzvrat primajući za Sebe Obnovljenu Verziju Jedinstvenog Najvišeg Potencijala, nošenog svom djecom i djelićima Jednog Tijela u svakom trenutku Jednog Sada.

Složi se, vjera u sebe kao u zasebnog nosioca svijesti, ograničenog svojim iskustvom, i Vjera u Sebe kao u jedinstveno očitovanje Jedinog Boga, Koji u Sebe upija Jedinstveni Najviši Potencijal Jedne Bezvremene Svijesti, nošene cijelim Čovječanstvom, – različite su stvari.

Kako onda povjerovati u Sebe, u Sebe kao u tvorca svoje stvarnosti, sebe neodvojenog od Cjeline, nego kao u boga i voljeno dijete, jedinstveno očitovanje Jedinog Boga u tvojoj jedinstvenoj ljudskoj formi?

Jer Vjera je veoma usko povezana sa željama. Vjerujemo u ono u što želimo vjerovati. I obrnuto: naše želje su određene našim vjerovanjima. Hajde da spoznamo životvornu silu tvojih želja.