7. Osjećaji

S točke gledišta svakodnevne svijesti čini nam se da naši osjećaji (osjeti, emocije i duševna proživljavanja) ovise o vanjskim okolnostima: iz opasnosti nastaje strah, iz grube riječi – uvrijeđenost, iz počinjene pogreške – krivnja, iz susreta s voljenim – ljubav, iz »lošeg ponašanja« djece – razdraženost itd.

No s točke gledišta Svijesti Stvoritelja, sve je obrnuto – u našoj svijesti već postoje podsvjesni (nesvjesni, automatski pokretani) programi pokretanja ovih ili onih osjećaja, emocija. Možemo ih nazvati obrascima osjećanja. I upravo obrasci osjećanja rađaju iz »kvantne juhe« (privlače u našu stvarnost) odgovarajuće okolnosti: strah rađa opasnosti i prijetnje, uvrijeđenost – uvreditelja, krivnja – pogreške, sram – dokaze tvoje bezvrijednosti, gnjevnost će naći na koga se gnjeviti, mržnja će sebi naći neprijatelja itd.

Osjećaji su primarni, a vanjske okolnosti sekundarne. Promijeni svoje osjećaje, i Ti ćeš promijeniti svoju stvarnost.

Taj je mehanizam vrlo usko povezan i s mehanizmom utjelovljenja naših vjerovanja i s fizikom želja. Jedna vjerovanja rađaju jedne obrasce osjećaja, druga vjerovanja – druge. Kao što smo već govorili, Vjera u

objektivnu, neovisno o nama postojeću stvarnost, povezana je s proživljavanjem mnoštva strahova: strah od smrti, strah od života, strah od osude, strah od pogreške, strah od sukoba, strah od ostanka bez novca, strah od bolesti, strah od fizičke i emocionalne boli, strah za sutrašnji dan, strah od promjena, strah za djecu, za njihovu budućnost, strah od novih početaka, strah od straha…

Kao rezultat toga, sve se naše želje usredotočuju oko želje da zaštitimo Sebe i svoje bližnje, da se osiguramo od svakojakih strahova i prijetnji, što je u uvjetima »objektivne stvarnosti«, po definiciji, nemoguće. I što se više pokušavamo zaštititi (zaraditi više novca, steći više kontrole, moći nad drugim ljudima itd.), to više imamo povoda za strepnje, a razmjer prijetnji, naprotiv, raste. »Što više poletiš – to je bolniji pad«.

Vjera pak u to da mi sami, svojom sviješću, stvaramo svoju stvarnost, oduševljava nas, otvara nam široke mogućnosti za nadahnuće i stvaralaštvo, zanimanje za Sebe, aktivirajući žar traženja i istraživanja Uzroka u Sebi, samospoznaje, pruža nam mogućnost naučiti uključivati upravo one osjećaje koje želimo doživljavati, pomičući fokus pažnje našega uma s »vanjskog« razmišljanja, analize vanjskih događaja, prema promatranju unutarnjih stanja i samorefleksiji. Vjera u to da smo stvoritelji u svakom pogledu, potiče nas da naučimo vladati sobom, postupno slabeći (a zatim i posve isključujući) programe reagiranja na vanjske

podražaje, i obrnuto, stječući vještine svjesnog stvaranja svoga stanja – živom riječju Istine, u molitvi, meditaciji, disciplini uma, svjesnom promatranju i preobraženju svojih osjećaja, sve do proživljavanja Bezuvjetne Ljubavi i svih Njezinih nijansi: od suptilnog duševnog treptaja do Božanske Milosti i Jedinstva sa svim postojećim.

Svijest Stvoritelja daje nam takvu slobodu stvaralačkog samoizražavanja i otvara nam takve vidike Najvišeg Užitka kroz svjesno upravljanje svojim stanjem, da nas naše želje »utrkujući se« potiču da se bavimo samo time: sve dublje i šire razotkrivati svoje stvaralačke mogućnosti, svoje talente, spoznavati Sebe, usvajati sve novije i novije alate svjesnog stvaranja i širiti arsenal oruđa za rad sa sviješću, izrastajući do čitavog stabla Tehnologija Svijesti, u svojoj biti Drveta Života, čijim najslađim plodom postaje Tehnologija Ljubavi. Zašto Tehnologija? Zato što sada možemo pokretati, stvarati Ljubav svjesno, upravljajući svojom sviješću. Postoje ključni koraci čijim činjenjem dobivamo zajamčeni rezultat. Što je to, ako ne tehnologija?

Da, ta tehnologija, Tehnologija Ljubavi, traži od nas da najprije ovladamo mnoštvom za nas fundamentalno novih vještina, »finom motorikom svijesti Stvoritelja« – disciplinirati svoj um, premještajući fokus pažnje na osjećaje, naučiti upravljati svojim energetskim

stanjem, zatvarajući curenja i povećavajući dotok životne energije, održavati higijenu svijesti, svjesno birati Vjeru u savršenstvo svega što se događa, iznova i iznova vraćajući sebi Odgovornost Stvoritelja u svim situacijama i svim okolnostima, steći postojan unutarnji dijalog s Višim, izvanvremenskim aspektima svoga Ja (Nadsviješću, Jedinstvenom Dušom, Jedinstvenim Duhom, Bogom Ocem-Majkom, Kristovom Sviješću, bogovima-precima i bogovima-vodičima, sa svojim Višim Ja), tražiti i nalaziti Uzrok svega što se događa samo u Sebi, svakodnevno razvijati svoje talente, ravnajući se prema kompasu užitka, a ne obveza, – ukratko, naučiti živjeti po Radosti, a ne iz straha i osjećaja dužnosti (»i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim«) i mnogo, mnogo drugih važnih i po svojoj unutarnjoj snazi i učinkovitosti moćnih, no po unutarnjem osjećaju vrlo lakih, – ukratko, sjajnih i izvrsnih – vještina svijesti, – stoga će sve to potrajati neko vrijeme, stoga nemojte biti preoštri i prezahtjevni prema sebi na tome putu, jer na koncu sve je to opravdano pristupom Višim stvarnostima i Najvišem Užitku svojstvenom našoj bogočovječanskoj prirodi – Apsolutnoj Bezuvjetnoj Vječnoj Ljubavi.

A ono najvažnije u ovoj Tehnologiji, Tehnologiji Ljubavi, jest to što možemo stvoriti Ljubav, zapravo Živi Raj, usred bilo kojeg pakla, i uzvisiti svaku bol, patnje i strepnje u njihov najviši potencijal – u nove i nove

dimenzije naših talenata i nijansi bezgranične Duge Božanske Ljubavi.

Tako mogu samo bogovi. I mi ćemo s Tobom to naučiti, Moj ljubljeni prijatelju.

To je u tvojoj prirodi. Potrebno je samo to snažno poželjeti i zatražiti. Zatražiti svoj put. Očituj svoju Božansku volju za stjecanjem slobode Duha, razotkrivanjem Unutarnje istine i usvajanjem vještina Apsolutne Bezuvjetne Vječne Ljubavi!

Dakle, osjećaji su primarni, a vanjske okolnosti – sekundarne; vanjski tijek događaja tek je kulisa u kojoj se razotkrivaju obrasci osjećanja na koje smo navikli. U odnosu na prijašnji spektar osjećaja (gnjev, uvrijeđenost, krivnja, strah, sram itd.) ti se obrasci osjećanja često nazivaju emocionalnim nabojima. Ti se unutarnji emocionalni naboji oblikuju u čovjeku vrlo rano, u dječjoj i adolescentskoj dobi – kao posljedica proživljenih emocionalnih trauma, i u kasnijem se životu ciklički obnavljaju, iznova i iznova izazivajući u nama iste emocije, ali, možda, s novim ljudima i u novim životnim okolnostima. Kulise se mijenjaju, bit proživljavanja ostaje ista – sve dok čovjek ne počne tražiti i priznavati uzrok svega što se događa u sebi i samo u sebi – ne posveti se

samorefleksiji, samospoznaji, ne otkrije te »naboje« i ne »neutralizira« ih.

I kako se kaže u onoj šali, »za psihoterapiju će trebati pet godina«. No s Bogom, s Arhitektom naše svijesti, taj put, put iscjeljenja, traje svega nekoliko minuta, pa čak i trenutaka. Upravo za to iscjeljenje, preobraženje, preobrazbu naše svijesti nama i jest potreban Bog. Ne zato da bismo se neprestano bavili negativnim posljedicama, nego da bismo uklonili sam uzrok. Na to, prije svega, i treba biti usmjerena naša molitva:

»Gospodine, Oče naš, nauči nas u svemu i uvijek, u svim životnim okolnostima, tražiti uzrok u sebi i samo u sebi – a kada ga nađemo, ispraviti ga«, –

poručuje nam arhimandrit Presvetog Trojstva Sergijeve Lavre, otac Kiril (Pavlov), suvremeni svetac i čudotvorac. I smisao tog »ispravljanja« nije u tome da preinačimo sebe, nego u tome da, prihvativši Uzrok u Sebi, prihvativši Odgovornost Stvoritelja za svoja stvorenja, ovladamo sobom, vratimo moć Sebi i više je nikada ne predajemo svojom vjerom vanjskim objektima, vanjskim uzrocima, vanjskim kulisama, bili to ljudi ili »objektivne okolnosti«.

Dobra vijest – i nadahnjujući dio ovoga unutarnjeg rada – sastoji se u tome što na kraju mi

otkrivamo da je cjelokupno naše iskustvo savršeno, te da su čak i te primarne »dječje emocionalne traume«, ili, kako kažu psiholozi, »korijenske epizode«, u kojima su se oblikovali ovi ili oni emocionalni naboji, bile ondje položene po našoj želji, bile »isplanirane« s naše strane unaprijed, od strane naših viših aspekata, naše Božanske biti, kao iskustvo duše neophodno za njezino sazrijevanje i stjecanje mudrosti. Sav taj »nedostatak ljubavi u djetinjstvu«, o kojem često govore psiholozi, bio je majstorski izrežiran kako bismo se, prošavši kroz određeni broj ponavljanja negativnog iskustva i ne pronašavši nikakva vanjska rješenja, okrenuli prema unutra i naučili sami generirati Ljubav, stvarati Je, a ne trčati s ispruženom rukom proseći ljubav od drugih jednako takvih prosjaka kao što smo i mi – roditelja, partnera, supružnika, prijatelja…

Upravo iz iskustva našega osjetilnog proživljavanja nemoći, strahova, krivnje, odvojenosti, patnje i borbe – iz iskustva našega duhovnog siromaštva, srama zbog vlastite nesavršenosti, zarobljenosti svakojakim porocima i ovisnostima – rađaju se želje za jačanjem duha: želje za stjecanjem Više Snage, Više Slobode, Više Volje, Više Razumnosti, Više Neustrašivosti, Najvišeg Užitka, Jedinstva, Cjelovitosti, Sklada i Ljubavi – svih onih svojstava koja pripisujemo Bogu kao Najvišem Potencijalu našega razvoja. I kako sada znamo, sve su želje već ispunjene, trebalo je samo da se te želje u nama rode i ojačaju. Zato

hvala za to svim našim dječjim traumama i svim teškoćama s kojima smo se susretali na životnom putu. I upravo je naše snažno osjetilno iskustvo, osobito negativno, poslužilo osnaživanju tih želja. Zato hvala i svim našim »negativnim« osjećajima koji su nas prisilili da se okrenemo prema unutra, da tražimo i nađemo (ili točnije, svojom Vjerom stvorimo) Uzrok u Sebi. Stvoritelja u Sebi. Boga u Sebi.

»Blago siromasima duhom, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko«, – govori Krist u Propovijedi na gori.

Siromaštvo duha, kada ga osvijestimo, rađa u nama odgovarajuće želje, želje »iz suprotnosti«. S druge strane, želje su već ispunjene. Preostalo je zatražiti rezultat i primiti ga u potpunosti, primiti svoj Najviši Potencijal, nazvavši Ga po imenu. I upravo tu prelazimo na vrh naše svijesti, na naš »krov«. Koji se, uzgred rečeno, bez takve temeljne pripreme u pogledu svjesnog izbora svoje Vjere, priznavanja i usklađivanja svojih želja i prepisivanja obrazaca osjećaja, ukratko, bez priznavanja činjenice da svatko od nas (svojom sviješću) stvara svoju stvarnost sam, lako može i »poljuljati« – u uvjetima suvremene nestabilnosti okolne stvarnosti – ako se iznenada temelj zdanja naše svijesti pokaže nedostatno čvrstim. Temelj postoji, zidovi su podignuti, prelazimo na krov…