7. Osećanja

Sa stanovišta svakodnevne svijesti, čini nam se da naša osjećanja (osjeti, emocije i duševna preživljavanja) zavise od vanjskih okolnosti: od opasnosti nastaje strah, od grube riječi – uvrijeđenost, od počinjene greške – krivica, od susreta s voljenom osobom – ljubav, od «lošeg ponašanja» djece – razdražljivost itd.

Ali sa stanovišta Svijesti Stvoritelja, sve je obrnuto – u našoj svijesti već postoje podsvjesni (neosviješteni, koji se automatski uključuju) programi pokretanja ovih ili onih osjećanja, emocija. Možemo ih nazvati obrascima osjećanja. I upravo obrasci osjećanja rađaju iz «kvantne supe» (privlače u našu stvarnost) odgovarajuće okolnosti: strah rađa opasnosti i prijetnje, uvrijeđenost – uvreditelja, krivica – greške, stid – dokaze tvoje bezvrijednosti, gnjevnost će naći na koga da se gnjevi, mržnja će naći sebi neprijatelja itd.

Osjećanja su primarna, a vanjske okolnosti sekundarne. Promijeni svoja osjećanja, i Ti ćeš promijeniti svoju stvarnost.

Ovaj mehanizam je veoma tijesno povezan i sa mehanizmom utjelovljenja naših vjerovanja i sa fizikom želja. Jedna vjerovanja rađaju jedne obrasce osjećanja, druga vjerovanja – druge. Kao što smo već rekli, Vjera u

objektivnu, od nas nezavisno postojeću stvarnost, povezana je sa proživljavanjem mnoštva strahova: strah od smrti, strah od života, strah od osude, strah od greške, strah od konflikta, strah od ostanka bez novca, strah od bolesti, strah od fizičkog i emocionalnog bola, strah za sutrašnji dan, strah od promjena, strah za djecu, za njihovu budućnost, strah od novih početaka, strah od straha…

Kao rezultat toga, sve naše želje se koncentrišu oko želje da osiguramo Sebe i svoje bližnje, da se zaštitimo od svakojakih strahova i prijetnji, što je u uslovima «objektivne stvarnosti», po definiciji, nemoguće. I što se više pokušavamo zaštititi (zaraditi više novca, dobiti više kontrole, vlasti nad drugim ljudima itd.), to više imamo povoda za brige, a razmjer prijetnji, naprotiv, raste. «Što više poletiš – to je bolniji pad».

Vjera pak u to da mi sami, svojom sviješću, stvaramo svoju stvarnost, oduševljava nas, otvara nam široke mogućnosti za nadahnuće i stvaralaštvo, interes za Sebe, aktivirajući žar potrage i istraživanja Uzroka u Sebi, samospoznaje, daje nam mogućnost da naučimo uključivati upravo ona osjećanja koja želimo doživljavati, pomjerajući fokus pažnje našeg uma sa «vanjskog» razmišljanja, analize vanjskih događaja, ka posmatranju unutrašnjih stanja i samorefleksiji. Vjera u to da smo stvaraoci u svakom pogledu, podstiče nas da učimo vladati Sobom, postepeno slabeći (a zatim i sasvim isključujući) programe reagovanja na vanjske

nadražaje, i naprotiv, stičući vještine svjesnog stvaranja svog stanja – živom riječju Istine, u molitvi, meditaciji, disciplini uma, svjesnom posmatranju i preobražaju svojih osjećanja, sve do proživljavanja Bezuslovne Ljubavi i svih Njenih nijansi: od suptilnog duševnog treptaja do Božanske Blagodati i Jedinstva sa svim postojećim.

Svijest Stvoritelja daje nam takvu slobodu stvaralačkog samoizražavanja i otvara nam takve perspektive Najvišeg Užitka kroz svjesno upravljanje svojim stanjem, da nas naše želje «utrkujući se» podstiču da se bavimo samo time: sve dublje i šire otvarati svoje stvaralačke mogućnosti, svoje talente, spoznavati Sebe, savladavati sve novije i novije instrumente svjesnog stvaranja i širiti arsenal instrumenata rada sa sviješću, razrastajući se do čitavog drveta Tehnologija Svijesti, u suštini Drveta Života, čiji najslađi plod postaje Tehnologija Ljubavi. Zašto Tehnologija? Zato što sada možemo pokretati, stvarati Ljubav svjesno, upravljajući svojom sviješću. Postoje ključni koraci čijim činjenjem dobijamo zagarantovan rezultat. Šta je to, ako ne tehnologija?

Da, ova tehnologija, Tehnologija Ljubavi, zahtijeva od nas da prvo savladamo mnoštvo fundamentalno novih vještina za nas, «fine motorike svijesti Stvoritelja» – disciplinovati svoj um, premještajući fokus pažnje na osjećanja, naučiti upravljati svojim energetskim

stanjem, zatvarajući curenja i povećavajući dotok životne energije, održavati higijenu svijesti, svjesno birati vjeru u savršenstvo svega što se događa, iznova i iznova vraćajući sebi Odgovornost Stvoritelja u svim situacijama i svim okolnostima, steći stabilan unutrašnji dijalog sa Najvišim, vanvremenskim aspektima svoga Ja (Nadsviješću, Jedinstvenom Dušom, Jedinstvenim Duhom, Bogom Ocem-Majkom, Hristovom Sviješću, bogovima-precima i bogovima-vodičima, sa svojim Višim Ja), tražiti i nalaziti Uzrok svega što se događa samo u Sebi, svakodnevno razvijati svoje talente, vodeći se kompasom užitka, a ne obaveza, – uopće, naučiti živjeti po Radosti, a ne iz straha i osjećaja duga («i otpusti nam dugove naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim») i mnogo, mnogo drugih važnih i po svojoj unutrašnjoj snazi i efikasnosti moćnih, ali po unutrašnjem osjećaju veoma lakih, – uopće, sjajnih i izvrsnih – vještina svijesti, – stoga će sve to potrajati neko vrijeme, zato nemoj biti prema Sebi previše strog i zahtjevan na ovom putu, jer se na kraju sve to opravdava pristupom Najvišim stvarnostima i Najvišem Užitku, svojstvenom našoj bogočovječanskoj prirodi – Apsolutnoj Bezuslovnoj Vječnoj Ljubavi.

A ono najvažnije u ovoj Tehnologiji, Tehnologiji Ljubavi, jeste to što možemo stvoriti Ljubav, zapravo Živi Raj, usred bilo kojeg pakla, i uzvisiti bilo koju bol, patnje i preživljavanja u njihov najviši potencijal – u nove i nove

nijanse naših talenata i tonova bezgranične Duge Božanske Ljubavi.

Tako mogu samo bogovi. I Ti i ja ćemo to naučiti, Moj ljubljeni prijatelju.

To je u tvojoj prirodi. Samo je potrebno to snažno poželjeti i zatražiti. Zatražiti svoj put. Izrazi svoju Božansku volju za sticanjem slobode Duha, otkrivanjem Unutrašnje istine i ovladavanjem vještinama Apsolutne Bezuslovne Vječne Ljubavi!

Dakle, osjećanja su primarna, a vanjske okolnosti – sekundarne, vanjski tok događaja – to su samo kulise u kojima se razotkrivaju obrasci osjećanja na koje smo navikli. U odnosu na raniji spektar osjećanja (gnjev, uvrijeđenost, krivica, strah, stid itd.) ti obrasci osjećanja se često nazivaju emocionalnim nabojima. Ovi unutrašnji emocionalni naboji formiraju se kod čovjeka veoma rano, u dječijem i adolescentskom dobu – kao rezultat preživljenih emocionalnih trauma, i u kasnijem životu se ciklično reprodukuju, iznova i iznova izazivajući u nama iste emocije, ali, možda, s novim ljudima i u novim životnim okolnostima. Kulise se mijenjaju, suština preživljavanja ostaje ista – sve dok čovjek ne počne tražiti i priznavati uzrok svega što se događa u sebi i samo u sebi – dok se ne počne baviti

samorefleksijom, samospoznajom, dok ne otkrije ove «naboje» i ne «neutrališe» ih.

I kako se kaže u onom vicu, «na psihoterapiju će otići pet godina». Ali s Bogom, s Arhitektom naše svijesti, taj put, put iscjeljenja, traje svega nekoliko minuta, čak trenutaka. Upravo za to iscjeljenje, preobraženje, transformaciju naše svijesti nama i jeste potreban Bog. Ne zato da bismo se stalno bavili negativnim posljedicama, već da bismo uklonili sam uzrok. Na to, prije svega, i treba biti usmjerena naša molitva:

«Gospode, Oče naš, nauči nas da u svemu i uvijek, u svim životnim okolnostima, tražimo uzrok u sebi i samo u sebi – a kad ga nađemo, da ga ispravimo», –

sugerira nam arhimandrit Sveto-Trojicke Sergijeve Lavre, otac Kiril (Pavlov), savremeni svetitelj i čudotvorac. I smisao tog «ispravljanja» nije u tome da prepravimo Sebe, već u tome da, prihvativši Uzrok u Sebi, prihvativši Odgovornost Stvoritelja za svoja stvaranja, ovladamo Sobom, vratimo vlast Sebi, i više je nikada ne predajemo svojom vjerom vanjskim objektima, vanjskim uzrocima, vanjskim kulisama, bilo da su to ljudi ili «objektivne okolnosti».

Dobra vijest – i nadahnjujući dio ovog unutrašnjeg rada – sastoji se u tome što na kraju mi

otkrivamo da je cjelokupno naše iskustvo savršeno, i da su čak i te primarne «dječije emocionalne traume», ili, kako kažu psiholozi, «korijenske epizode», u kojima su se formirali ovi ili oni emocionalni naboji, bile tamo položene po našoj želji, bile «isplanirane» od nas unaprijed, od strane naših viših aspekata, naše Božanske suštine, kao iskustvo duše neophodno u njenom stasavanju i sticanju mudrosti. Sva ta «nedovoljna voljenost u djetinjstvu», o kojoj često govore psiholozi, bila je majstorski izrežirana da bismo, prošavši kroz en-ti broj ponavljanja negativnog iskustva, mi, ne nalazeći nikakva vanjska rješenja, okrenuli se unutra i naučili generisati Ljubav, stvarati Je, sami, a ne trčati s ispruženom rukom, proseći ljubav od drugih prosjaka poput nas – roditelja, partnera, supružnika, prijatelja…

Upravo iz iskustva našeg osjetilnog proživljavanja nemoći, strahova, krivice, razdvojenosti, patnje i borbe – iz iskustva našeg duhovnog siromaštva, stida zbog sopstvene nesavršenosti, porobljenosti svakojakim porocima i ovisnostima – rađaju se želje za jačanjem duha: želje za sticanjem Najviše Snage, Najviše Slobode, Najviše Volje, Najviše Razumnosti, Najviše Neustrašivosti, Najvišeg Užitka, Jedinstva, Cjelovitosti, Saglasnosti i Ljubavi – svih onih kvaliteta koje pripisujemo Bogu kao Najvišem Potencijalu našeg razvoja. I kao što sada znamo, sve želje su već ispunjene, trebalo je samo da se te želje u nama rode i ojačaju. Zato

hvala za to svim našim dječijim traumama i svim teškoćama sa kojima smo se susretali na životnom putu. I upravo je naše snažno osjetilno iskustvo, posebno negativno, poslužilo jačanju ovih želja. Zato hvala i svim našim «negativnim» osjećanjima, koja su nas primorala da se okrenemo unutra, tražimo i nađemo (ili tačnije, svojom vjerom stvorimo) Uzrok u Sebi. Stvoritelja u Sebi. Boga u Sebi.

«Blago siromašnima duhom, jer je njihovo Carstvo Nebesko», – govori Hrist u Propovijedi na gori.

Siromaštvo duha, bivajući osviješteno nama, rađa u nama odgovarajuće želje, želje «metodom suprotnosti». S druge strane, želje su već ispunjene. Ostalo je zatražiti rezultat i primiti ga u potpunosti, primiti svoj Najviši Potencijal, nazvavši Ga po imenu. I upravo tu prelazimo na vrh naše svijesti, na naš «krov». Koji, uzgred rečeno, bez takve fundamentalne pripreme u pogledu svjesnog izbora svoje vjere, priznavanja i usklađivanja svojih želja i prepisivanja obrazaca osjećanja, uopće, bez priznavanja činjenice da svako od nas (svojom sviješću) stvara svoju stvarnost sam, lako može i «proklizati» – u uslovima savremene nestabilnosti okolne stvarnosti – ako se odjednom temelj zgrade naše svijesti pokaže nedovoljno čvrstim. Temelj postoji, zidovi su podignuti, prelazimo na krov…