15. Efekt promatrača

Sažimajući prethodno rečeno, može se formulirati takozvani Učinak Promatrača:

Stanje svijesti promatrača (njegova vjerovanja, uvjerenja, želje, osjećaji, misli i jezična slika svijeta koja ih podupire) određuje stvarnost koju promatra.

Različiti promatrači imaju različitu stvarnost. Slika svijeta učvršćena u svijesti promatrača, to jest njegov obrazac opažanja, primarna je u odnosu na stvarnost i određuje je, a time i sav njegov, promatračev, život. Promatrač je svatko od nas, svaki čovjek, svaki nositelj svijesti. Ako se kod promatrača promijeni slika svijeta, mijenja se i njegova stvarnost. Nema smisla raspravljati koja je stvarnost stvarnija ili koja je slika svijeta ispravnija. Smisla ima baviti se samo time jesi li Ti sretan u svojoj slici svijeta i stvarnosti koju ona rađa, ili nisi.

Različiti promatrači imaju različitu stvarnost. No zašto ipak u cjelini opažamo stvarnost na sličan način, zašto možemo govoriti o nekim stvarima zajedničkim svima kao o objektivno postojećima, svima jednako zamjetnima, i štoviše graditi na temelju toga čitav sustav društvenih odnosa: proizvodnju, gospodarstvo, pravo, državne i društvene institucije? Zato što imamo temeljnu

jezičnu sliku svijeta u kojoj je stolac stolac, stol je stol, ormar je ormar (iako je s državom i gospodarstvom već složenije). Jezik nam omogućuje da se međusobno razumijemo, dogovaramo o nečemu i učinkovito djelujemo – čak ne na razini prijenosa informacija, nego na razini samoga stvaranja kolektivne stvarnosti – zahvaljujući jeziku mi izdvajamo, to jest oblikujemo, iz kvantne juhe svih mogućih stanja svijeta nama razumljivu sliku naše zbilje.

No što učiniti ako iznenada otkrijemo da nas naša slika svijeta, naš obrazac opažanja stvarnosti, ne čini sretnima? Ako se zbog njega moramo boriti jedni s drugima i s prirodom za vlastiti opstanak, ako patimo, pobolijevamo i umiremo? Ako je naša kolektivna stvarnost postala tvornica patnje u koju isporučujemo sve nove i nove naraštaje naše djece? I štoviše, mi smo kao društvo već pristali na to kao na normu, i sada – u školama i na sveučilištima – jednostavno izučavamo zakone »objektivne stvarnosti«, u biti učvršćujući tu sliku nama tuđe i u svakom smislu opasne okolne zbilje, gdje će nas, ako ne priroda, onda gospodarstvo, politika, konkurenti, ratni neprijatelj, oružje za masovno uništenje, nepravilna prehrana, pljačkaš, manijak, bolest, liječnička pogreška, loša vlast, nesretan slučaj i starenje – ionako ubiti? Što učiniti sa svim tim? Kako promijeniti svoju sliku svijeta, svoj obrazac opažanja?

Za početak – poželjeti. Jer želje se na kvantnoj razini same ispunjavaju. Poželjeti promijeniti svoja vjerovanja i uvjerenja u pogledu »objektivne, neovisno o nama postojeće, stvarnosti«. Priznati istinu da smo taoci (čitaj »robovi«) te Vjere, početi nazivati imenom one osjećaje, one emocije koje su iz te Vjere izvirale i obično vladale nama: priznati strahove, uvrjede, krivnju, gnjevnost, sram vlastite ništavnosti; priznati one želje koje su, proistječući iz postavki naše Vjere, jednako kao i emocije vladale nama, prelazeći već u red ovisnosti – neumjerenost u jelu i piću, požudu, blud, filmomaniju, strast za spektaklima, ovisnost o novcu i vanjskoj udobnosti, pohlepu, težnju za stjecanjem i užicima pod svaku cijenu, ovisnost o kavi, o slatkišima, o raznim stimulansima i energetskim napitcima, želju za nadmoći nad drugima, težnju za vlašću, vječnu potragu za krivcima i vanjskim neprijateljem…

I kada Ti priznaš postojeće stanje stvari nenormalnim. Kada u Tebi ojača želja da to promijeniš. Kada iskušaš sve – od psihoterapije, afirmacija, vizualizacija, meditacija, NLP metoda i motivacijskih treninga poznatih gurua, do transurfinga, ayahuasce, gljiva i ispravnog postavljanja namjera, i… otkriješ da sve to ne funkcionira, ili ima ograničen rok trajanja te se na kraju pretvara u jednako snažne, a suprotnog predznaka povratne udarce, padove i emocionalna izgaranja, tada ćeš se složiti s time da bi bilo bolje da Bog postoji, i da bi bilo bolje da je On Onaj koji ne traži naše štovanje, nego

pomaže nama samima postati stvoriteljima vlastite stvarnosti, to jest ovladati vlastitom slikom svijeta, ovladati sposobnošću mijenjanja svog obrasca opažanja.

Eto za to nam je potreban Bog. Ne da bi nas zaštitio od opasnosti i obdario blagodatima, nego da bi nas naučio vladati svojom sviješću, svojom uistinu božanskom sviješću, svjesno stvarati svoju stvarnost. Jer mi je ionako stvaramo – svake sekunde, svakoga trena – bili mi toga svjesni ili ne. No Bog nas može naučiti kako to činiti svjesno. Bog nam može pomoći promijeniti svoj obrazac opažanja, iskoračiti iz stanja žrtve u stanje svjesnoga Stvoritelja svoga svijeta.

Pitat ćeš, zašto On to nije učinio ranije? Zašto nas je uopće osudio na to iskustvo patnje, strahova i borbe za opstanak, ako je sve to bila samo vjera, Vjera u objektivnu stvarnost, i to se može promijeniti? Sve je vrlo jednostavno: zato što Njega, takvoga Boga, jednostavno nije bilo; podsjećam da je Bog – kolektivno vjerovanje, i mi smo kao čovječanstvo nosili u sebi i rodili takvoga Boga upravo kao plod naših patnji, strahova i borbe za opstanak.

Bog je vrhunac evolucije naše svijesti, To Je Naš Sveukupni Najviši Potencijal. I kako smo prolazili svoj evolucijski put, naš je Bog kao kolektivno vjerovanje također evoluirao – isprva je to bila jednostavno Viša Sila, zatim ta Sila dijeli Sebe na dvoje, i pojavljuju se Dobro i Zlo, kušnja, grijeh,

Zakon i Kazna za neizvršenje, potom se na jednom od polova oblikuje Slika Sveprivlačnosti, Najviših Božanskih svojstava i Najvišeg Užitka, i naposljetku, pojavljuju se Božanska Ljubav i Najviši Um, toliko Sveobuhvatni da Bog Sam Sebe prinosi na žrtvu kako bi nas otkupio iz ropstva (u našem postajanju nužnog ropstva), ropstva dualne svijesti i ropstva materijalne zbilje.

Mijenjali smo se mi – mijenjala se i naša Vjera, mijenjao se naš Bog. I sada nas On ne otkupljuje tek Vlastitom Žrtvom iz ropstva prijašnje Vjere, nego nas uči da i sami budemo bogovi, da budemo Ljubav, da ljubimo bezuvjetno i sustvaramo Samu Ljubav.

Krist je točka suglasja, i naš, kolektivnom Vjerom i naporima svetaca iznjedreni način da promijenimo svoju individualnu i kolektivnu sliku svijeta, svoj obrazac opažanja. Način da ovladamo Sobom. Naš način da postanemo svjesni stvoritelji svemira. Cjelokupnoga stvorenoga svijeta. Same Svijesti koja iz Sebe rađa čitav stvoreni svijet.

To i znači biti Bog – stvarati Samu Sebe iz Sebe, stvarati Svijest iz Svijesti. Mi i jesmo Kolektivni Bog. I upravo sada Njime postajemo.

I Krist, pripremajući to djelo kao Kolektivni Bog svetaca posvećenih Njegovu stvaranju, čini

nas sve bogovima, otkupljujući iz ropstva prijašnjih vjera i dualnoga iskustva, kako bismo mogli postati djelićima Tijela Jednoga Boga, pomažući nam da ponovno zadobijemo cjelovitost, sjedinjujući u nama polove dualne svijesti – Boga i čovjeka, Muško i Žensko, gore i dolje, prošlost i budućnost – u novome trećem, u Ljubavi. Ljubavi Koja nikada nije započela i nikada neće prestati biti. Ljubavi Apsolutnoj, Bezuvjetnoj, Vječnoj. U Kojoj...