15. Efekat posmatrača

Sumirajući gore rečeno, može se formulisati takozvani Efekat Posmatrača:

Stanje svijesti posmatrača (njegova vjerovanja, ubjeđenja, želje, osjećanja, misli i jezička slika svijeta koja ih podržava) određuje stvarnost koju on posmatra.

Različiti posmatrači imaju različitu stvarnost. Slika svijeta, učvršćena u svijesti posmatrača, to jest njegov obrazac percepcije, primarna je u odnosu na stvarnost i određuje je, a time i sav njegov, posmatračev, život. Posmatrač je svako od nas, svaki čovjek, svaki nosilac svijesti. Ako se kod posmatrača mijenja slika svijeta, mijenja se i njegova stvarnost. Nema smisla raspravljati o tome koja je stvarnost stvarnija ili koja je slika svijeta ispravnija. Ima smisla baviti se samo time jesi li Ti sretan u svojoj slici svijeta i stvarnosti koju ona stvara, ili nisi.

Različiti posmatrači imaju različitu stvarnost. Ali zašto ipak u cjelini doživljavamo stvarnost na sličan način, zašto možemo govoriti o nekim stvarima zajedničkim za sve kao o objektivno postojećim, za sve jednako percipiranim, i štaviše, na osnovu toga graditi čitav sistem društvenih odnosa: proizvodnju, ekonomiju, pravo, državne i društvene institucije? Zato što imamo osnovnu

jezičku sliku svijeta, gdje je stolica – stolica, sto – sto, ormar – ormar (iako je sa državom i ekonomijom već složenije). Jezik nam omogućava da razumijemo jedni druge, da se dogovaramo o nečemu i efikasno djelujemo zajedno – čak ne na nivou prenosa informacija, već na nivou samog stvaranja kolektivne stvarnosti – zahvaljujući jeziku mi izdvajamo, to jest oblikujemo, iz kvantne supe svih mogućih stanja svijeta nama razumljivu sliku naše zbilje.

Ali šta činiti ako odjednom otkrijemo da nas naša slika svijeta, naš obrazac percepcije stvarnosti, ne čini sretnima? Ako smo zbog njega prinuđeni da se borimo jedni s drugima i sa prirodom za sopstveni opstanak, ako patimo, bolujemo i umiremo? Ako je naša kolektivna stvarnost postala fabrika patnje, u koju isporučujemo sve novije i novije generacije naše djece? I štaviše, mi smo se kao društvo već složili s tim kao sa normom, i sada – u školama i na univerzitetima – jednostavno izučavamo zakone „objektivne stvarnosti“, u suštini učvršćujući tu sliku nama tuđe i u svakom smislu opasne okolne zbilje, gdje ako ne priroda, onda ekonomija, politika, konkurenti, ratni neprijatelj, oružje za masovno uništenje, nepravilna ishrana, razbojnik, manijak, bolest, ljekarska greška, loša vlast, nesrećan slučaj i starenje – svejedno će nas ubiti? Kako se nositi sa svim tim? Kako promijeniti svoju sliku svijeta, svoj obrazac percepcije?

Za početak – poželjeti. Jer želje se na kvantnom nivou same ispunjavaju. Poželjeti promijeniti svoja vjerovanja i ubjeđenja o „objektivnoj, nezavisno od nas postojećoj, stvarnosti“. Priznati istinu da smo taoci (čitaj „robovi“) te Vjere, početi nazivati po imenu ona osjećanja, one emocije koje su iz te Vjere proisticale i obično vladale nama: priznati strahove, uvrede, krivicu, gnjev, stid sopstvene ništavnosti; priznati one želje koje su, proističući iz postavki naše Vjere, jednako kao i emocije vladale nama, prelazeći već u red ovisnosti – proždrljivost, požudu, blud, filmomaniju, strast prema spektaklima, ovisnost o novcu i vanjskom komforu, pohlepu, težnju ka bogaćenju i užicima po svaku cijenu, ovisnost o kafi, slatkišima, raznim vrstama stimulansa i energetskih napitaka, želju za nadmoći nad drugima, težnju ka vlasti, vječnu potragu za krivcima i vanjskim neprijateljem…

I kada Ti priznaš postojeće stanje stvari kao nenormalno. Kada u Tebi ojača želja da to promijeniš. Kada isprobaš sve – od psihoterapije, afirmacija, vizualizacija, meditacija, NLP metoda i motivacionih treninga slavnih gurua do transurfinga, ajahuaske, gljiva i pravilnog postavljanja namjera, i… otkriješ da sve to ne djeluje, ili ima ograničen rok trajanja i na kraju se pretvara u jednake po snazi, a suprotne po predznaku povratne udare, padove i emocionalna sagorijevanja, tada ćeš se složiti s tim da bi bolje bilo da Bog postoji, i bolje bi bilo da je On taj koji ne traži naše klanjanje, već

pomaže nama samima da postanemo stvaraoci svoje stvarnosti, to jest da ovladamo sopstvenom slikom svijeta, da ovladamo sposobnošću mijenjanja svog obrasca percepcije.

Eto zato nam je potreban Bog. Ne da nas zaštiti od opasnosti i obdari dobrima, već da nas nauči vladati svojom sviješću, svojom zaista božanskom sviješću, stvarati svoju stvarnost svjesno. Jer mi je i onako stvaramo – svake sekunde, svakog trena – bili mi toga svjesni ili ne. Ali Bog nas može naučiti kako to činiti svjesno. Bog nam može pomoći da promijenimo svoj obrazac percepcije, da iskoračimo iz stanja žrtve u stanje svjesnog Tvorca svoga svijeta.

Pitaćeš, zašto On to nije učinio ranije? Zašto nas je uopšte osudio na to iskustvo patnji, strahova i borbe za opstanak, ako je sve to bila samo Vjera, Vjera u objektivnu stvarnost, i to se može promijeniti? Sve je vrlo jednostavno, zato što Njega, takvog Boga, jednostavno nije bilo; podsjećam da je Bog – kolektivno vjerovanje, i mi smo kao čovječanstvo iznijeli i rodili takvog Boga upravo kao rezultat naših patnji, strahova i borbe za opstanak.

Bog je vrhunac evolucije naše svijesti, To Je Naš Sveukupni Najviši Potencijal. I kako smo prolazili naš evolutivni put, naš Bog kao kolektivno vjerovanje takođe je evoluirao – isprva je to bila jednostavno Viša Sila, zatim ta Sila dijeli Sebe na dvoje, i pojavljuju se Dobro i Zlo, iskušenje, grijeh,

Zakon i Kazna za neispunjenje, zatim se na jednom od polova oblikuje Lik Sveprivlačnosti, Najviših Božanskih svojstava i Najvišeg Užitka, i naposljetku, pojavljuju se Božanska Ljubav i Najviši Um, toliko Sveobuhvatni, da Bog Sam Sebe prinosi na žrtvu kako bi nas otkupio iz ropstva (ropstva neophodnog za naše stasavanje), ropstva dualne svijesti i ropstva materijalne stvarnosti.

Mijenjali smo se mi – mijenjala se i naša Vjera, mijenjao se naš Bog. I sada nas On ne otkupljuje samo Sopstvenom Žrtvom iz ropstva pređašnje Vjere, već On uči nas same da budemo bogovi, da budemo Ljubav, da volimo bezuslovno i stvaramo Samu Ljubav.

Hristos je tačka saglasja, i naš, kolektivnom Vjerom i naporima svetih iznjedren, način da promijenimo svoju individualnu i kolektivnu sliku svijeta, svoj obrazac percepcije. Način da ovladamo Sobom. Naš način da postanemo svjesni stvaraoci svemira. Čitavog univerzuma. Same Svijesti koja iz Sebe rađa čitav univerzum.

To i znači biti Bog – stvarati Samu Sebe iz Sebe, stvarati Svijest iz Svijesti. Mi i jesmo Kolektivni Bog. I upravo sada mi Njim postajemo.

I Hristos, pripremajući ovo djelo kao Kolektivni Bog svetih koji su se posvetili Njegovom stvaranju, čini

nas sve bogovima, otkupljujući iz ropstva pređašnjih vjera i dualnog iskustva, kako bismo mogli postati djelići Tijela Jedinog Boga, pomažući nam da ponovo zadobijemo cjelovitost, spajajući u nama polove dualne svijesti – Boga i čovjeka, Muško i Žensko, gore i dolje, prošlost i budućnost – u novom trećem, u Ljubavi. Ljubavi, Koja nikada nije počela i nikada neće prestati biti. Ljubavi Apsolutnoj, Bezuslovnoj, Vječnoj. U Kojoj...