Poslovice 9

1Premudrost sazida sebi kuæu, i otesa sedam stupova;

2Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj.

3Posla djevojke svoje, te zove svrh visina gradskih:

4Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli:

5Hodite, jedite hljeba mojega, i pijte vina koje sam rastvorila.

6Ostavite ludost i biæete živi, i idite putem razuma.

7Ko uèi potsmjevaèa, prima sramotu; i ko kori bezbožnika, prima rug.

8Ne karaj potsmjevaèa da ne omrzne na te; karaj mudra, i ljubiæe te.

9Kaži mudrome, i biæe još mudriji; pouèi pravednoga, i znaæe više.

10Poèetak je mudrosti strah Gospodnji, i znanje je svetijeh stvari razum.

11Jer æe se mnom umnožiti dani tvoji i dodaæe ti se godine životu.

12Ako budeš mudar, sebi æeš biti mudar; ako li budeš potsmjevaè, sam æeš tegliti.

13Žena bezumna plaha je, luda i ništa ne zna;

14I sjedi na vratima od kuæe svoje na stolici, na visinama gradskim,

15Te vièe one koji prolaze, koji idu pravo svojim putem:

16Ko je lud? neka se uvrati ovamo. I bezumnome govori:

17Voda je kradena slatka, i hljeb je sakriven ugodan.

18A on ne zna da su ondje mrtvaci i u dubokom grobu da su zvanice njezine.