Jov 9

1A Jov odgovori i reèe:

2Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao èovjek biti prav pred Bogom?

3Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuæe na jednu.

4Mudar je srcem i jak snagom; ko se je opro njemu i bio sreæan?

5On premješta gore, da niko i ne opazi; prevraæa ih u gnjevu svom;

6On kreæe zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju;

7On kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapeèaæava zvijezde;

8On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim;

9On je naèinio zvijezde kola i štape i vlašiæe i druge jugu u dnu;

10On èini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.

11Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; proðe, a ja ga ne opazim.

12Gle, kad uhvati, ko æe ga nagnati da vrati? ko æe mu kazati: šta radiš?

13Bog ne usteže gnjeva svojega, padaju poda nj oholi pomoænici.

14A kako bih mu ja odgovarao i birao rijeèi protiv njega?

15Da sam i prav, neæu mu se odgovoriti, valja da se molim sudiji svojemu.

16Da ga zovem i da mi se odzove, još ne mogu vjerovati da je èuo glas moj.

17Jer me je vihorom satro i zadao mi mnogo rana ni za što.

18Ne da mi da odahnem, nego me siti grèinama.

19Ako je na silu, gle, on je najsilniji; ako na sud, ko æe mi svjedoèiti?

20Da se pravdam, moja æe me usta osuditi; da sam dobar, pokazaæe da sam nevaljao.

21Ako sam dobar, neæu znati za to; omrzao mi je život moj.

22Svejedno je; zato rekoh: i dobroga i bezbožnoga on potire.

23Kad bi još ubio biè najedanput! ali se smije iskušavanju pravijeh.

24Zemlja se daje u ruke bezbožniku; lice sudija njezinijeh zaklanja; ako ne on, da ko?

25Ali dani moji biše brži od glasnika; pobjegoše, ne vidješe dobra.

26Proðoše kao brze laðe, kao orao kad leti na hranu.

27Ako reèem: zaboraviæu tužnjavu svoju, ostaviæu gnjev svoj i okrijepiæu se;

28Strah me je od svijeh muka mojih, znam da me neæeš opravdati.

29Biæu kriv; zašto bih se muèio uzalud?

30Da se izmijem vodom šnježanicom, i da oèistim sapunom ruke svoje,

31Tada æeš me zamoèiti u jamu da se gade na me moje haljine.

32Jer nije èovjek kao ja da mu odgovaram, da idem s njim na sud;

33Niti ima meðu nama kmeta da bi stavio ruku svoju meðu nas dvojicu.

34Neka odmakne od mene prut svoj, i strah njegov neka me ne straši;

35Tada æu govoriti, i neæu ga se bojati; jer ovako ne znam za sebe.