Jov 17

1Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji.

2Kod mene su rugaèi, i oko moje provodi noæi u jadu koji mi zadaju.

3Daj mi ko æe jamèiti kod tebe; ko je taj koji æe se rukovati sa mnom?

4Jer si od njihova srca sakrio razum; zato ih neæeš uzvisiti.

5Ko laska prijateljima, njegovijem æe sinovima oèi posahnuti.

6Uèinio je od mene prièu narodima, i postao sam bubnjanje meðu njima.

7Potamnjelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sjen.

8Zaèudiæe se tome pravi, i bezazleni æe ustati na licemjere.

9Ali æe se pravednik držati svojega puta, i ko je èistijeh ruku veæma æe ojaèati.

10A vi vratite se svikoliki i hodite; neæu naæi mudra meðu vama.

11Dani moji proðoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu.

12Od noæi naèiniše dan, i svjetlost je blizu mraka.

13Da bih se nadao, grob æe mi biti kuæa; u tami æu prostrijeti postelju sebi.

14Grobu vièem: ti si otac moj; crvima: ti si mati moja, ti si sestra moja.

15I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko æe vidjeti?

16U grob æe siæi, poèinuæe sa mnom u grobu.