Jov 10

1Dodijao je duši mojoj život moj; pustiæu od sebe tužnjavu svoju, govoriæu u jadu duše svoje.

2Reæi æu Bogu: nemoj me osuditi; kaži mi zašto se preš sa mnom.

3Je li ti milo da èiniš silu, da odbacuješ djelo ruku svojih i savjet bezbožnièki obasjavaš?

4Jesu li u tebe oèi tjelesne? vidiš li kao što vidi èovjek?

5Jesu li dani tvoji kao dani èovjeèji, i godine tvoje kao vijek ljudski,

6Te istražuješ moje bezakonje i za grijeh moj razbiraš?

7Ti znaš da nijesam kriv, i nema nikoga ko bi izbavio iz tvoje ruke.

8Tvoje su me ruke stvorile i naèinile, i ti me otsvuda potireš.

9Opomeni se da si me kao od kala naèinio, i opet æeš me u prah obratiti.

10Nijesi li me kao mlijeko slio i kao sir usirio me?

11Navukao si na me kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me.

12Životom i milošæu darivao si me; i staranje tvoje èuvalo je duh moj.

13I sakrio si to u srcu svojem; ali znam da je u tebe.

14Ako sam zgriješio, opazio si me, i nijesi me oprostio bezakonja mojega.

15Ako sam skrivio, teško meni! ako li sam prav, ne mogu podignuti glave, pun sramote i videæi muku svoju.

16I ako se podigne, goniš me kao lav, i opet èiniš èudesa na meni.

17Ponavljaš svjedoèanstva svoja protiv mene, i umnožavaš gnjev svoj na me; vojske jedna za drugom izlaze na me.

18Zašto si me izvadio iz utrobe? o da umrijeh! da me ni oko ne vidje!

19Bio bih kao da nigda nijesam bio; iz utrobe u grob bio bih odnesen.

20Nije li malo dana mojih? prestani dakle i okani me se da se malo oporavim,

21Prije nego otidem odakle se neæu vratiti, u zemlju tamnu i u sjen smrtni,

22U zemlju tamnu kao mrak i u sjen smrtni, gdje nema promjene i gdje je vidjelo kao tama.