Odakle dolazi kisik koji udišemo?

Kratak odgovor

Oceani daju vrlo velik dio kisika na Zemlji. Često se opisuje kao otprilike polovina. Ostatak dolazi iz šuma, trava i drugih biljaka. Ovo su zaokruženi opisi, a ne točan obračun, no slika je jasna: kisik koji udišemo dolazi iz oceana, šuma i trava našeg vlastitog planeta.

Ako tražiš jedno mjesto na karti, takvog nema. Zalihe su raširene po cijeloj Zemlji, a velik dio dolazi iz oceana koje većina nas rijetko vidi.

Valja jasno reći što ovaj tekst nije. Nije znanstvena tablica. Brojke su ovdje svakodnevne procjene: oceani otprilike pola, ostatak iz kopnenih biljaka. Tko želi točne brojke, neka se obrati radu znanstvenika koji proučavaju Zemlju. Mi želimo podijeliti sliku, jer je sliku lako zapamtiti, a za nju je lako osjećati zahvalnost.

Dar koji stiže izdaleka

Prirodno je zamišljati da kisik koji udišeš dolazi od stabala ispod tvog prozora. Ta su stabla važna. No vjetrovi atmosferu neprestano miješaju, pa je zrak koji danas udišeš nedavno mogao biti iznad drugog kontinenta. Kisik koji udahneš nema adresu. Dijeli se iz jednog zajedničkog neba.

Vrijedi se tu zaustaviti. Negdje je ocean koji možda nikad nećeš vidjeti i šume koje možda nikad nećeš posjetiti. Tvoj jutrošnji dah možda im nešto duguje. Oko 8 milijardi ljudi u isto vrijeme crpi iz istih izvora. Nitko ne šalje račun i nitko ne mora tražiti.

Zamisli to kao zajedničko kućanstvo. U domu mnogo ljudi koristi iste sobe, istu vodu, istu toplinu i nitko ne vodi računa tko je što potrošio. Zemlja radi pomalo tako. To je jedan dom s vrlo velikom obitelji od oko 8 milijardi ljudi, a zrak je među prvim stvarima koje daje.

Zašto to rijetko primjećujemo

Primjećujemo ono čega nema, a ne ono što je uvijek tu. Dah je tako postojan i tako tih da se stapa s pozadinom, pa mnogi ljudi prožive cijeli dan a da ni jednom ne pomisle na njega. Pa ipak, on je prvi dar dana i posljednji, i ništa ne traži od nas. Isprobaj mali test. Idući put usred posla upitaj se kad ti je zadnji put pala na pamet misao o vlastitom dahu. Ako je odgovor da se ne sjećaš, to je normalno i nema razloga za brigu.

Primjećivanje je cijeli poziv. Ne moraš u ovom trenutku ništa riješiti. Samo trebaš vidjeti da ti se nešto daje, iznova i iznova, cijeli dan. To je sve što je potrebno za početak.

Što ti zahvalnost može dati

Zahvalnost je istraživana. U radu koji su 2003. objavili Emmons i McCullough u časopisu Journal of Personality and Social Psychology, ljudi koji su redovito zapisivali ono na čemu su zahvalni češće su izvještavali da se osjećaju bolje od ljudi u kontrolnim skupinama. Studija nije bila o dahu. No dah je možda najjednostavnija stvar za koju se može zahvaliti: uvijek je tu, besplatan je i ne treba mu posebna prilika. Zahvala ne traži velike riječi. Može biti kratka i tiha: hvala za ovaj dah.

Sporo disanje još je jedna stvar koju su istraživači proučavali: neke studije povezuju ga s osjećajem smirenosti. Spominjemo to oprezno i ništa ne obećavamo. Ako zastaneš, dišeš polako i misliš na oceane i šume, činiš nešto jednostavno što mnogi ljudi opisuju kao umirujuće. Evo malog načina da to isprobaš:

• Zastani na trenutak i polako udahni.
• Pomisli na oceane, šume i trave koje su pomogle da taj dah nastane.
• Izdahni i reci hvala, svojim riječima i na svom jeziku.

Svaki dah dar je našeg zajedničkog doma. Za primjećivanje je potrebna jedna minuta.