Kakav svijet želimo za svoju djecu?

Slika koju nosimo

Zamisli svijet koji želiš ostaviti djetetu u nasljeđe. Većina ljudi vidi nešto slično ovome: šume koje su žive, gradove dovoljno tihe da se čuju ptice i ulice kojima dijete može hodati bez straha. Uzmimo 2040. godinu kao točku na obzoru. To nije obećanje ni prognoza. Nitko ne zna što će ta godina donijeti. To je slika, a slika nam pomaže odabrati kojim ćemo putem krenuti.

Ovaj tekst govori o tom smjeru. Ne kaže da će se svijet promijeniti do određenog datuma. Poziva te da postaviš pitanje koje zvuči veliko, a pokazuje se osobnim: kakav svijet želimo za svoju djecu i što mogu učiniti za njega već danas?

Žive šume, tihi gradovi, sigurna djeca

Uzmi sliku dio po dio. Žive šume dolaze prve jer su šume blizu našeg daha. Oceani daju vrlo velik dio kisika na Zemlji, što se često procjenjuje na otprilike polovinu. Ostatak dolazi iz šuma, travnjaka i drugih biljaka. Svaki dah koji dijete udahne nosi dio tog posla. Živ planet nije apstraktna želja. To je zrak u dječjim plućima.

Tihi gradovi dolaze drugi. Tišina nije samo odsutnost buke. To je mjesto gdje ljudi imaju vremena primijetiti jedni druge. Sigurnost je treća. Najjednostavnije ju je reći, a najteže izgraditi. Mnogi ljudi smatraju da je djetetu ugodnije tamo gdje odrasli paze ne samo na vlastitu djecu nego i jedni na druge.

Odakle dolazi takav svijet

Takav svijet ne stiže jednom odlukom jednog dana. Sastavlja se od malih stvari koje ljudi čine iznova i iznova: kako govorimo susjedu, na čemu zahvaljujemo, kamo usmjeravamo pažnju. Taj se svijet gradi od onoga što činimo svaki dan.

Na Zemlji nas je oko 8 milijardi. Bilo koje dvije osobe dijele otprilike 99,9 posto svoje DNK, što instituti za istraživanje genoma naširoko ponavljaju. Zrak je također zajednički. Vjetrovi neprestano miješaju atmosferu, pa je zrak koji danas udišeš nedavno mogao biti iznad drugog kontinenta. Dijete na drugom kraju planeta i tvoje dijete, nećakinja ili susjedov sin dišu iz jednog zajedničkog neba.

Evo nekoliko malih koraka za početak:

• Reci jednom dnevno hvala za svoj dah.
• Provedi jednu mirnu minutu s djetetom, daleko od ekrana.
• Primijeti jedno stablo na svojoj ulici i stani pokraj njega na trenutak.

Zašto početi sa zahvalnošću

Opravdano je pitati što minuta disanja ima veze sa šumama i djecom. Ništa, ako očekujemo da će posaditi stabla. Nešto, ako pitamo što čini osobi koja je proživi. U studiji iz 2003. koju su objavili Emmons i McCullough u časopisu Journal of Personality and Social Psychology, ljudi koji su redovito zapisivali ono na čemu su zahvalni češće su izvještavali da se osjećaju bolje nego kontrolne skupine. To je skroman rezultat i ne obećavamo više nego što pokazuje.

Mnogi vjeruju da se zahvalnost za dah polako pretvara u brigu za mjesta iz kojih dah dolazi. To nije dokazan zakon. To je nada i razuman razlog da se pokuša.

Svijet za djecu smjer je, a ne prognoza. Prema njemu idemo onim što činimo danas.