Kakav svijet želimo za svoju djecu?

Slika koju nosimo

Zamislite svijet koji biste željeli da dijete naslijedi. Većina ljudi vidi nešto slično ovome: šume koje su žive, gradove dovoljno tihe da se čuju ptice i ulice kojima dijete može hodati bez straha. Uzmimo 2040. godinu kao tačku na horizontu. To nije obećanje ni prognoza. Niko ne zna šta će ta godina donijeti. To je slika, a slika nam pomaže da izaberemo kojim ćemo putem ići.

Ovaj tekst govori o tom pravcu. Ne kaže da će se svijet promijeniti do određenog datuma. Poziva vas da postavite pitanje koje zvuči veliko, a ispostavi se da je lično: kakav svijet želimo za svoju djecu i šta jedno mogu učiniti za njega danas?

Žive šume, tihi gradovi, sigurna djeca

Uzmimo sliku dio po dio. Žive šume su prve, jer su šume blizu našem dahu. Okeani daju veoma velik dio kisika na Zemlji, što se često procjenjuje na otprilike polovinu. Ostatak dolazi iz šuma, travnjaka i drugih biljaka. Svaki dah koji dijete udahne nosi dio tog rada. Živa planeta nije apstraktna želja. To je zrak u dječjim plućima.

Tihi gradovi su drugi. Tišina nije samo odsustvo buke. To je mjesto gdje ljudi imaju vremena da primijete jedni druge. Sigurnost je treća. Najjednostavnije je reći, a najteže izgraditi. Mnogi ljudi osjećaju da je dijete mirnije tamo gdje odrasli paze ne samo na svoju djecu nego i jedni na druge.

Odakle dolazi takav svijet

Ovakav svijet ne isporučuje jedna odluka jednog dana. Slaže se od malih stvari koje ljudi rade iznova i iznova: kako govorimo s komšijom, na čemu se zahvaljujemo, kamo usmjeravamo pažnju. Taj svijet se gradi od onoga što radimo svaki dan.

Nas je na Zemlji oko 8 milijardi. Bilo koje dvije osobe dijele otprilike 99,9% DNK, što naširoko ponavljaju instituti za istraživanje genoma. Dijelimo i zrak. Vjetrovi stalno miješaju atmosferu, pa je zrak koji danas udišete nedavno možda bio iznad drugog kontinenta. Dijete na drugoj strani planete i vaše vlastito dijete, nećakinja ili komšijin sin dišu iz jednog zajedničkog neba.

Evo nekoliko malih koraka za početak:

• Jednom dnevno recite hvala za svoj dah.
• Provedite jednu mirnu minutu s djetetom, daleko od ekrana.
• Primijetite jedno drvo u svojoj ulici i stanite na trenutak pored njega.

Zašto početi od zahvalnosti

Opravdano je upitati kakve veze ima minuta disanja sa šumama i djecom. Nikakve, ako očekujemo da će posaditi drveće. Neke, ako pitamo šta ona čini za onoga ko je proživi. U studiji koju su 2003. objavili Emmons i McCullough u časopisu Journal of Personality and Social Psychology, ljudi koji su redovno zapisivali na čemu su zahvalni češće su navodili da se osjećaju bolje od kontrolnih grupa. To je skroman rezultat i ne obećavamo više nego što on pokazuje.

Mnogi ljudi vjeruju da se zahvalnost za dah polako pretvara u brigu o mjestima odakle dah dolazi. To nije dokazan zakon. To je nada i razuman razlog da se proba.

Svijet za djecu je pravac, a ne prognoza. Prema njemu idemo onim što činimo danas.